UVOD
Od osnivanja Srpskog planinskog društva u Beogradu 1901. godine, planinarstvo u Srbiji steklo je dugogodišnju tradiciju i nepisana pravila ponašanja.
U celokupnom proteklom periodu na taj nacin se formirala licnost planinara koji živi i ispoljava svoju planinarsku aktivnost u Srbiji.
Zbog potrebe ocuvanja neobicnih lepota naših planina, putem preciziranja kako se pripremiti za odlazak u planinu i kako se ponašati u planini, ukazala se potreba za propisivanjem PRAVILA PONAŠANJA.
1.Opšta nacela
Poštujuci opredeljenja planinarskih organizacija u Srbiji da pravila ponašanja podvedu pod naziv «Kodeks casti», planinari Srbije zauzeli su stav da se Kodeks casti ili pravila ponašanja odnose ne samo na planinare u Srbiji, vec i na planinare u svim zemljama sveta i izrazili želju da se postojeca Pravila ili Kodeksi nazovu PRAVILA PONAŠANJA PLANINARA.
2.Osnovne odredbe
Pravila ponašanja obavezuju planinara u njegovom celokupnom radu i ponašanju bez obzira da li taj rad ima neposrednu ili posrednu vezu sa planinarstvom.
Svaki clan planinarskih društava u Srbiji obavezuje se da ce postupati po ovim Pravilima i da ce, u slucaju povrede njihovih nacela, odgovarati pred Vecem casti svog društva ili Vecem casti Planinarskog saveza Srbije.
Samo savesno pridržavanje ovih pravila daje clanu planinarskog društva pravo da se smatra planinarom!
3.Zaštita prirode i covekove sredine
Prirodne lepote planina su blago iz kojeg planinarstvo crpi svoju snagu. Zaštita i negovanje prirode od najšireg je društvenog znacaja. Od te zaštite planinarstvo zavisi, pa je utoliko pre dužno da prirodu dosledno poštuje i da u tome služi ostalima za primer.
Masovno zalaženje u planine, savremena saobracajna tehnika i ostala dostignuca civilizacije sve više ugrožavaju prvobitnost planinarskog sveta. Zato je briga o zaštiti covekove sredine i prirode zadatak svakog planinara.
Pored opšte zaštite životne sredine, posebna dužnost planinara je da brine o zaštiti prirodnih predela koju su neposredno ili posredno povezani sa planinarstvom.
Posebno je važna zaštita planinskih predela, nacionalnih parkova, planinskog bilja i životinja, pre svega zašticenog cveca i životinja, planinskih voda, planinskog vazduha i okoline.
Planinar treba narocito licnim primerom i ponašanjem da doprinosi ocuvanju planinske sredine na sledeci nacin:
Na planinarskim stazama, a posebno na vrhovima, odmorištima i vidikovcima ne ostavlja i ne baca otpatke i ostatke jela, ambalažu i sl. vec ih sakuplja, stavlja u ranac ili u posebnu ponetu kesu i odnosi do prvog dubrišta.
Ne izaziva buku vikanjem i aparatima, ne pokrece kamenje koje može da ugrozi život ljudi i divljaci, ne loži vatru u šumi ili blizu šume, ne kida cvece – bez obzira da li je zašticeno ili nije, ne oštecuje planinske pašnjake, gradevine i sadnice.
Uvek misli na to da i oni koje ce u planinu doci za njim ili posle njega imaju pravo na neokrnjenu i cistu životnu sredinu ili prostor.
Posebnu zaštitu planinar ostvaruje prema planinskom folkloru i ostalim specificnostima planinskog sveta.
4.Humanost
Planinarstvo, u najširem smislu reci, najlakše je dostupno i najviše prilagodeno svakome. Zato je postalo masovno, planinarska društva se množe, broj planinara i posetilaca planina iz godine u godinu raste.
Opuštanje u planinskom ambijentu je najprirodniji i vrlo efikasan nacin psihofizickog i fizickog okrepljenja, najkorisnije provedeno slobodno vreme u krugu porodice, prijatelja i drugova a pogoduje coveku od detinjstva do starosti.
Planinarstvo u Srbiji se stalno time rukovodilo i na tome razvijalo, sagledavajuci u tome svoj osnovni cilj i svrhu. Zbog toga planinarska društva i njihovi clanovi moraju nastojati da u svet planina privuku što više ljubitelja prirode.
Privlacnost i lepotu planina dopunjavati prisnim i ljudskim odnosima i pravom planinarskom atmosferom. Ona mora da vlada kako medu planinarima, tako i svuda u planinama. Takva atmosfera stvara se samo pravim drugarstvom i solidarnošcu i u najtežim situacijama, nesebicnom pomoci, obzirnošcu, samosavladivanjem, disciplinom, hrabrošcu, požrtvovanošcu, skromnošcu, prirodnom spontanošcu, ukratko medu planinarima mora da vlada prava demokratija solidarnosti i humanost.
5.Planinarsko društvo
Drugarstvo i vernost su za planinarstvo od bitnog znacaja! Oni su uslov za njegov opstanak i razvoj. Nijednom planinaru, cak ni najzagriženijem «solisti» ne nedostaje osecaj drugarstva.
Pri tome, važno je opšte poznato životno pravilo o prijatnosti zajednickog druženja i uživanja, ali i ispoljavanja pravog drugarstva prilikom pojave iznenadnih teškoca i opasnosti koje se mogu doživeti na svakom koraku u planinama.
Zahtevi i potrebe za pravim drugarstvom u planini moraju uvek prevazici bilo kakve nesporazume i ponašanja koja nisu u skladu sa drugarstvom!
6.Drugarska pomoc
Važna je iskena i nesebicna drugarska pomoc!
Pomoc se ogleda u:
Vidu saveta i upozorenja iskusnih neiskusnim ili neopreznim planinarima o pravilnom hodanju, predahu, ishrani, oblacenju, opremi, orijentaciji, opasnostima, postupcima ako se desi nesreca..
Neposrednoj pomoci umornim, iscrpljenim, ugroženim ili povredenim planinarima, a narocito brza pomoc u nesreci.
Pružanje pomoci nije samo dužnost Gorske službe spasavanja vec i moralna obaveza svakog pojedinca!
Svako, prema svojoj snazi, znanju, iskustvu i sredstvima sa kojim raspolaže, treba da pomogne drugom coveku u nevolji.
Pomoc mora da bude srdacna, nesebicna, humana, ohrabrujuca, spontana drugarska dužnost koja NIKADA ne zahteva nagradu, a predstavlja pravu ljudsku toplinu i moralni oslonac.
Ugroženi ne sme steci utisak da mu se pomaže bezvoljno, usiljeno, samo zbog obaveze ili, cak, zbog eventualne nagrade!
7.Gorska služba spasavanja (GSS)
Posebno je znacajna pomoc koju pruža GSS prilikom nesreca u planinama. Ranije pomenute opšte dužnosti drugarstva ovde poprimaju poseban kvalitet.
Od gorskog spasioca, koji se dobrovoljno obavezao i osposobio za pružanje pomoci i spasavanje opravdano se ocekuje da ce se ODMAH, bez oklevanja, uz svesrdno zalaganje, odazvati prvom pozivu u pomoc i sa potpunim osecanjem odgovornosti obaviti svoj plemeniti zadatak!
Moralni lik gorskog spasioca izgraden tokom više desetina godina teškog iskustva spasavanja u planini, mora uvek da služi kao svetao primer najplemenitijih planinara.
8.Primanje pomoci
Dužnost svakog planinara je da oprezno hoda po planinama, da bude odlicno, narocito u zimskim uslovima, fizicki pripremljen i prema odgovarajucem godišnjem dobu, odgovarajuce opremljen.
To mu nalaže odgovornost prema samom sebi i drugarska OBAVEZA PREMA OSTALIMA. Na taj nacin, rede ce mu biti potrebna pomoc, pa ce utoliko pre i lakše moci da pomaže drugima.
ODLAZAK U PLANINE BEZ DOBRE FIZICKE KONDICIJE IZRAZ JE NEODGOVORNOG ODNOSA PREMA CELOJ GRUPI KOJU NEDOVOLJNO PRIPREMLJENI PLANINAR ZADRŽAVA I SPRECAVA DA NA VREME IZVRŠI SVOJ ZADATAK.
Planinar u nevolji treba, pre svega, sam sebi da pomogne! U pomoc poziva samo onda kada nije u stanju da sam sebi pomogne.
Pomoc prima sa svom obzirnošcu i saraduje i olakšava napore onih koji su mu pritekli u pomoc. Mora da ostane hladnokrvan u svakoj situaciji, bez panike i smetenosti. Nije dostojno planinara da postavlja preterane zahteve, da se ne savladuje u izrazima bola, narocito ako svojim ponašanjem nepovoljno utice na ostale povredene.
9.Nagrada za pomoc
Najlepša nagrada onome ko pomaže jeste saznanje da je obavio svoju ljudsku dužnost. Sa takvom svešcu prima i pohvalu. Nije dobro da se sam hvali ili, cak, da precenjuje svoje zasluge. Narocito ne sme da prima vece priznanje na racun ostalih koju su ucestvovali u spasavanju, odnosno pružanju pomoci.
Spasilac bi grubo prekršio nacelo planinarske etike ako bi od povredenog – spasenog, primio, ili, cak ZAHTEVAO NOVAC ILI NAGRADU  ZA POMOC!
Planinar koji je primio pomoc dužan je da pomagacu na odgovarajuci nacin iskreno zahvali.
10.Pozdravljanje
Lep planinarski obicaj je da se planinari medusobno pozdravljaju. To je vidljiv znak planinarskog drugarstva i poštovanja prvobitnih obicaja. Pozdav treba da bude kulturan, uljudan, po mogucstvu srdacan. Nije lepo cekati na pozdrav. Mladi pozdravljaju starijeg, muškarci ženu.
Lepo je ako oni koji idu na turu pozdravljaju one koji se sa ture vracaju, time im odaju priznanje za vec obavljen planinarski uspon.
Neljubazno je i nije drugarski ako pozdrav primaš sa visine i ako uopšte ne otpozdraviš.
11.Odnosi medu planinarima
Svuda u društvu, a narocito u planinama, mora da važi nacelo ravnopravnosti medu planinarima. Sa pravim planinarstvom nespojive su bilo kakve socijalne, nacionalne, rasne i druge razlike. U planinama je posebno važna saradnja svih naših planinara i medunarodna solidarnost. Stranci koji dolaze nama kao gosti i prijatelji naše zemlje moraju da osete našu prisnost.
Ali ravnopravnost ne znaci automatsko izjednacavanje. Posebno se u planinama mora izražavati nacelo solidarnosti, medusobno razumevanje, obzirnost prema prirodnim, socijalnim, zdravstvenim, starosnim, polnim i drugim razlikama izmedu pojedinaca, što iziskuje uzajamno uvažavanje i posebno ponašanje. Nacela humanosti i drugarstva ovde su posebno istaknuta.
U planinarstvu uopšte važi osnovno pravilo da apsolutnu prednost u planini imaju bolesni, deca i žene.
Uvrežena je planinarska praksa da iskusniji i otporniji daju prednost manje iskusnima i slabijima, mladi starijima. Iskusniji stariji planinari prenose svoje iskustvo mladima, koji ga uvažavaju. Pri tome, važno je da ocuvamo drugarski odnos i medusobno razumevanje. Potrebe i želje jednih i drugih treba uskladivati sa novim mogucnostima koje za planinarstvo otvara opšti društveni razvoj. Stara iskustva treba prilagoditi novim uslovima, dalje razvijati i osavremenjavati planinarstvo.
U planinarskoj praksi izgradena su mnoga precizna pravila ponašanja u nekim svakodnevnim okolnostima. Na primer:
Pri susretu na uskim planinarskim stazama spretniji, jaci i narocito mladi sklanja se pred slabijim (starijim);
Na prelazima preko opasnih mesta, snega, vode i slicno prepuštamo povoljniji položaj slabijem;
U zajednickim akcijama (penjanja, spasavanja, prenošenja tereta i slicno) napornije zadatke preuzima strucno osposobljeniji i jaci;
Za vreme odmora ili u predahu na vrhu ili u planinarskom domu, ustupamo udobnije mesto slabijem;
Kada nocimo, narocito ako su planinarski dom ili sklonište prenatrpani, ustupicemo krevet ili bolji ležaj slabijem.
Za hodanje u grupi važe sledeca pravila:
Za vreme hoda u grupi prvi mora da se ravna prema najslabijem;
Kada se prvi zaustavi radi odmora ne sme to da ucini na prvom, njemu ugodnom stajalištu vec tako da svi planinari iza njega mogu udobno da predahnu. Ako je vreme hladno, vetrovito ili pada sneg, skrenuti pažnju svima a narocito onima koji se lako znoje, da se presvuku, ogrnu, ili obuku kako se ne bi hladili i zahtevali da se što pre, bez obzira na odmor koji je potreban, drugima krene dalje;
Nikada ne krecite uzbrdo naglo, pokazujuci eventualno svoju vecu sposobnost, vec umereno, tako da za vreme hoda možete da ubrzate tempo ako je potrebno i ako to mogu i ostali. Vrlo je ružno ako jurite napred, odmarate se sami, a kada vas ostali dostignu, opet odjurite napred i ne omogucite odmor ostalima kojima je potreban isto toliko ako ne i više nego vama.
U svim ovakvim i slicnim slucajevima mora vladati nacelo solidarnosti.

12.Planinarski domovi
Planinarski domovi (kuce, skloništa, bivaci, zakloni) u prvom redu su namenjeni odmoru, ishrani i okrepljenju planinara. U tom pogledu se želje i potrebe planinara dosta razlikuju, a planinarski domovi- cak i najudobniji- ni izdaleka nisu opremljeni i snabdeveni tako da udovolje svim zahtevima.
Zato se od planinara zahteva da se strogo pridržava Pravilnika o poslovanju i upravljanju planinarskim domovima i Kucnog reda, da bude skroman, uvidavan i obziran prema drugim gostima i uslužnom osoblju. Pravila drugarstva i solidarnosti treba ovde da dodu do punog izražaja. Mora da vlada atmosfera prisnosti i topline, koja pomaže da se savladaju sve teškoce.
Za ovakvu atmosferu posebno je važno da uzmemo u obzir potrebe i želje ostalih planinara a još više pravilo da svojim željama i navikama ne izazivamo nezadovoljstvo drugih.
Potrebno je uskladivanje pa se stoga narocito važno obzirno ponašanje u sledecim slucajevima:
U gužvi se ne gurajte i ne tražite prednost, vec se stisnite koliko je to mogucno; apsolutnu prednost imaju bolesni, deca i žene.
Svaka buka smeta onom ko želi mir, a takvi su u planinama u vecini, jer su u planinu došli da se odmore od napora. Zato u domu ne pravi buku, ne vicite, ne pravite galamu i ne razbijajte.
Pevanje i sviranje neka budu tiho i podešeno, prilagodeno opštoj atmosferi u domu. Nije lepo da se u planinarskom domu galami i glasno ukljucuje radio, plejer i sl.
Uživanje alkoholnih pica mora da bude umereno. Svakako nije pristojno da se planinar napije.
Veselo raspoloženje je uobicajeno i poželjno u planinama, ne sme da se pretvori u opijanje i bancenje, koje smeta ostalima, a i inace nije u skladu sa planinarstvom.
Iznad svega je važno cuvati nocni mir, tj. potpunu tišinu nocu, kao što je utvrdeno u kucnom redu. Ko leže kasnije ili ustaje ranije, mora da bude posebno obziran. 
Samo u izuzetnim prilikama, ako su svi saglasni, planinarski razgovor u prijatnom društvu može da se produži koji sat.
U svim pomenutim slicnim okolnostima od opšte je koristi drugarsko reagovanje protiv prekršitelja.
Moralna obaveza svakog planinara, a ne samo domara, je da takve prekršaje osudi ili spreci.
13.Odnos prema planinarskoj organizaciji
Planinarstvo u Srbiji steklo je ugled i masovnost zahvaljujuci dobroj organizaciji koju su stvorili i vodili odlicni organizatori i nesebicni, požrtvovani planinari. Zato je moralna obaveza svakog clana da koliko može razvija planinarsku ogranizaciju.
Prva opšta obaveza jeste da cuva njen ugled i da ga štiti tako što ce se dosledno pridržavati utvrdenih planinarskih pravila i time uticati na ostale planinare.
Pripadnost planinarskoj organizaciji dalje nalaže moralnu obavezu da clan savesno ispunjava clanske obaveze, da uživa prava i pogodnosti clana po nacelima ovih Pravila. Svaki planinar dužan je da se brine o ocuvanju i zaštiti društvene imovine od štete; planinarskog doma, kuce, bivaka, planinarskih staza i putokaza, osiguranja na markiranim stazama, markacija i slicno, kao i celokupne društvene imovine.
14.Funkcioneri planinarskih organa
Svaka funkcija u organima planinarske organizacije je pocasna. Zasnovana je na poverenju clanstva da ce funkcioner svojim iskustvom, radom i zalaganjem unaprediti planinarstvo. Prva dužnost planinarskog funkcionera je da se pridržava ovih Pravila i da svojim ponašanjem bude pozitivan primer!
Zadatak mora obavljati brižljivo, prema svojim sposobnostima i znanju, u korist clanstva, organizacije i u opštem interesu planinarstva.
Mora se brinuti o ocuvanju društvene imovine i štedljivom i korisnom trošenju društvenih sredstava. Nesavesno ponašanje u tom pogledu smatramo težom povredom planinarskih pravila.
Odnos funkcionera prema ostalim planinarima mora da bude drugarski. Autoritet se ne stice položajem, vec se stvara radom i ponašanjem, a nikako naredivanjem ili pozivanjem na funkciju. Zato planinarski funkcioner ne može da zahteva nikakve posebne pogodnosti i prednosti, vece su samo njegove obaveze i odgovornost. I tu mora da važi potpuna ravnopravnost svih planinara.
Medu planinarskim funkcionerima uopšte, narocito medu funkcionerima iste organizacije, mora da vlada sloga, najtešnja drugarska saradnja, savesna disciplina i osecanje zajednicke odgovornosti za preuzete zadatke. Takmicarski duh, zavist i slicne slabosti narušavaju drugarsku radnu atmosferu, a i inace ne služe na cast planinaru. Usaglašavanje, sporazumevanje, zajednicko dogovaranje i podela rada jesu nacela u izvršavanju zadataka.
15.Pocasna priznanja
Za uspešan rad i dugogodišnju aktivnost u korist planinarstva, Planinarski savez Srbije dodeljuje planinarskim organizacijama i planinarima pocasne znacke, priznanja i pohvale. Pocasnu znacku nosimo u svecanim prilikama i na planinarskim priredbama, na levoj strani grudi, ali nikako ne prekrivenu.
16.Vece casti
Clanovi planinarskih društava odgovaraju za teže povrede odredaba ovih Pravila pred nadležnim Vecem casti. Vece casti interveniše i u ostalim slucajevima kada nastaju društveni ili clanski nesporazum. Drugarska intervencija Veca sastoji se u svestranom objašnjavanju spornog predmeta, a pre svega u izmirivanju, uz neposrednu saradnju stranaka.
17.Vodic izleta
Vodic je planinar koji je bar jednom bio na planini na koju organizuje akciju, ili – u protivnom- iskusni planinar koji se predhodno, do detalja, upoznao sa svim od cega zavisi uspešna organizacija i ciji je zadatak da organizuje prevoz, smeštaj i boravak u planini i uspon na vrh, apsolutno bezbedno za sve ucesnike akcije!
Vodic mora da bude autoritativan i neprikosnoven u svojim odlukama, a to ce postici na taj nacin ako oni koje vodi znaju da je iskusan, da ih vodi pažljivo da se ne zamore i bezbednim putem, da ne luta, da u svakom trenutku zna šta hoce i da ima drugarski i prijateljski odnos prema njima.
Vodic se prijavljuje za organizovanje akcije po sopstvenoj inicijativi, na zahtev ucesnika akcije, ili rukovodstva društva.
Vodic nije «administrativac» ili «cinovnik», vec zvanicno lice koje ne u svoje ime, vec u ime društva, ali na licnu odgovornost, organizuje akcije. On je pred zakonom odgovoran za sve eventualne nesrece koje se dese od trenutka polaska do trenutka povratka i za koje ce krivicno odgovarati, bez obzira da li je ili nije kriv za neciju samovolju, ili nedisciplinovano ponašanje pojedinaca ili grupe ucesnika akcije – koje je prouzrokovalo nemio ili neželjen (nesrecan) slucaj.
To je osnovno što svi ucesnici akcije moraju da znaju o vodicu i njegovoj odgovornosti i da se, shodno tome, i ponašaju!
Ukoliko vodi mlade, neiskusne planinare, ili pocetnike, pogotovo ako akcija ima za cilj sticanje osnovnih znanja i iskustava u planini, a narocito ako se akcija izvodi u visokim planinama, vodic održava jedan ili više prethodnih sastanaka (na bližim izletištima, uz višecasovno pešacenje) sa ucesnicima akcije na kojima ce ih obavestiti i upoznati sa programom akcije, sa trasom puta, casovima pešacenja, (ocekivanim) teškocama, kako treba da se obuku, šta da ponesu od hrane i rezervne opreme…
Tom prilikom vodic treba da stekne utisak o fizickoj i drugim mogucnostima ucesnika akcije i da im skrene pažnju da se fizicki, putem treninga (trcanje i gimnastika), pripreme za predstojece napore.
«Jake» akcije na visoke planine (planinarske, alpinisticke, smucarske i druge) u zemlji i inostranstvu, zahtevaju organizovane pripreme ucesnika i sticanje izuzetne fizicke kondicije, o cemu vodic, bez ikakve improvizacije, mora da vodi racuna!
18.Odnos prema vodicu
Što je vaše planinarsko (ili životno) iskustvo manje, to je vaša obaveza veca da se striktno držite programa, naredenja, saveta, ili uputstava vodica.
Ne «trcite» napred ispred grupe, ne zaostajte iza grupe, a da se niste javili vodicu, ne idite na svoju «stranu», ili na svoju «akciju», a da se s tim nije saglasio vodic!
Ne mešajte se u rad vodica, sem ako on ne zatraži vaše mišljenje ili vašu pomoc. Ne pravite probleme na putu ili u domu!
Sve što smatrate da nije u redu u pogledu odnosa vodica prema vama licno, raspravite po povratku, javno u društvu uz cinjenice i argumente, a ne proizvoljnim tvrdnjama, baziranim na vašoj povredenoj sujeti, tvrdoglavosti, nezrelom ili neodgovornom ponašanju ili nedolicnim postupcima!